Sam naslov daje čovjeku pregršt materijala za razmišljanje. Više ljudi leti nego ikad prije, ali to rade pomoću sve manjih i manjih aviona, a posljedica toga je činjenica da su danas putovanja avionom neugodnija, a kašnjenja sve češća. Naš Savjetnik za putovanja otkriva zašto je tomu tako, a odgovor bi vas mogao iznenaditi….
Prosječni komercijalni mlažnjak ima oko trećinu putnika manje nego što je to bio slučaj prije trideset godina. Prije su zrakoplovi široke konstrukcije bili norma mnogih američkih domaćih letova. Na letovima od obale do obale Amerike uglavnom su vozili zrakoplovi tipa DC-10, L-1011 ili Boeing 747. Čak i na kraćim letovima uobičajeni su bili zrakoplovi s 250 ili 300 mjesta.
Prema riječima pilota Patricka Smitha, pilota koji iznosi ove podatke, danas ćete na velikom broju ovih ruta naići na mnogo manje tipove zrakoplova kao što su Airbus A319, A320, ili u mnogim slučajevima Boeing 737, zrakoplov zamišljen u 1960-ima za letove oko 300 milja, a koji se danas koristi se na putovanjima do Havaja, Južne Amerike, pa čak i Europe. Ono što se dogodilo su dvije stvari. Prvo, američka zrakoplovna industrija je fragmentirana. Postoji više zrakoplovnih kompanija koje lete između nekoliko gradova. (Od 1979. deregulacija je značila da prijevoznici više ne mogu letjeti velikim zrakoplovima sa samo polovinom zauzetih mjesta i još uvijek zarađivati). Veći faktor je, međutim, način na koji su te zrakoplovne kompanije iskoristile povećani broj letova kao dodatni vjetar u leđa prodaji. Na mnogo načina, učestalost letova postala je sveti gral zrakoplovnog marketinga. Zašto biste ponudili tri dnevne neprekidne linije za LAX pomoću aviona s 300 sjedala, kada možete ponuditi šest letova pomoću aviona s 150 sjedala? I tako se dogodilo sljedeće: diljem Amerike postoji velik broj gradova koji su povezani s desetak, petnaest ili čak dvadeset letova dnevno – sve u skučenim mlažnjacima koji prevoze manje od 200 ljudi.
Jedan očiti nedostatak ove decentralizacije je smanjenje udobnosti. Putnik se u prebukiranom Boeingu 737 počinje osjećati klaustrofobično nakon trećeg ili četvrtog sata leta. Što je još gore, dolazi do pretrpavanja zračnog prostora i zračnih luka. S povećanjem letova dolazi i do povećanja kašnjenja i otkazanih letova. Opasnost ove strategije pogotovo dolazi do izražaja uslijed pogoršanja vremenskih prilika. U proteklim godinama snijeg ili oluje značile su umjereno kašnjenje, a možda i jedan ili dva otkazana leta. Početkom 1990-ih, zrakoplovi su polijetali na vrijeme i usprkos 30 cm svježeg snijega.
Danas je situacija takva da 3 cm snijega ili linija kumulonimbusa bacaju cijeli sustav na koljena. To se posebice događa u sjeveroistočnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država, tzv. “Sjeveroistočnom koridoru”, koji je toliko prepun aviona da su kašnjenja uobičajena čak i lijepim danima. Nema više prostora za improvizaciju, odnosno „logističke sobe za disanje“. Dodajte malo kiše, leda ili snijega, i sve se ruši po principu domino efekta. Stoga ne čude slučajevi kao jedan od prošle zime kad je bilo potrebno deset sati za let od Bostona do New Yorka – od tih sati devet ih je otpalo na čekanje po terminalima, jer su letovi bili otkazani a polasci se progresivno pomicali.
Puno se govori o potrebi nadogradnje i modernizacije sustava kontrole zračnog prometa, ali to nije rješenje ovog problema. Ovo nije samo pitanje zračnog prostora, već isto toliko i zračnih luka. U konačnici, postoji točno određen broj aviona koji mogu uzletjeti ili sletjeti na stazu u određenom vremenskom razdoblju, a vremenske prilike itekako mogu utjecati na smanjenje tog broja. Umjesto izgradnji novih pista ili zračnih luka, jedino pravo rješenje je da zračni prijevoznici bolje racionaliziraju svoje rasporede letenja i modele kapaciteta. Aviokompanije moraju shvatiti kako smo dosegli točku do koje možemo preplavljivati nebo s još više i više aviona, te da je takav razvoj događaja neodrživ.
Fotografije: Instagram
Autor: Travel Advisor
