Pandemija Corone nameće društvu, bez presedana, oblik društvene izolacije. Socijalnu distancu, rad od doma, dugo zadržavanje u kući. To teško odgovara našoj ljudskoj prirodi. Andrea Vorm Walde, psihoterapeutkinja iz Hamburga,
u intervjuu za Focus progovara o aktualnoj temi ‘Sami, ali ne i usamljeni’! Socijal distancing manje je grozan nego što mislimo….. Intervju prenosimo u cijelosti….

 Zašto je tako teško dobrovoljno prihvatiti socijalnu izolaciju?
To je zato što u osnovi želimo biti u vezi. Izvorna nam je želja biti u kontaktu s drugima. I navikli smo imati svoju slobodu kretanja.

Kako uspijevamo zadržati distancu, ostati sami – a da ne postanemo usamljeni?
Mislim da bi bilo dobro kad bismo pokušali ukloniti riječ osamljenost iz našeg vokabulara zbog trenutne situacije. Jer zapravo nismo usamljeni. Bit ćemo sami neko vrijeme duže nego što smo navikli – ali ne i usamljeni. Jer svi smo u istoj situaciji. Imamo priliku za povezivanje telefonom ili korištenjem društvenih medija za razmjenu ideja.

Kako se možemo odvratiti od činjenice da se osjećamo sami?
Mnogo stvari možemo učiniti – a neke stvari ne bismo trebali učiniti. Najgore je čitati vijesti o Coroni po cijeli dan. Ili ući u razgovore s prijateljima i obitelji u kojima se svi i dalje međusobno ‘ukopavamo’ u temu.

Umjesto toga, pomaže kretanje u bilo kojem obliku. Jer motorički pokreti dovode mozak u drugo stanje. Idealno je baviti se sportom kod kuće ili uključiti glazbu i plesati. Svaki oblik djelovanja usmjerava naš mozak na nešto drugo. Pospremanje, čišćenje, rad u vrtu, kuhanje jela za koja niste prije imali vremena, čitanje knjiga – sve je dobro. Ako vrijeme dozvoljava, hodati u prirodi ili voziti bicikl. Važno je uključiti motoriku.

Također je dobro pomagati drugima. Oni koji shvate da mogu učiniti nešto za druge, osjećaju se manje nemoćnima. Možemo pomagati u kupovini starijim susjedima, poslati cvijeće dragim osobama ili napraviti poklone.

Je li dobro odvratiti pažnju i strah od usamljenosti?
Definitivno bismo morali – jer je to samo privremeno stanje. To ne vrijedi kada su u pitanju osjećaji poput tuge za voljenom osobom. Jer s tim se moramo znati nositi. Ali u našoj trenutnoj situaciji važno je odvratiti pozornost. Najgore što možemo učiniti je produbljivanje straha. Jer mozak pohranjuje stvari o kojima razmišljamo iznova i iznova još čvršće, a osjećamo se sve lošije. Zato je potpuno legitimno povremeno ne čitati novine i ne pratiti nikakve vijesti.

Pogotovo su samohrana kućanstva i stari ljudi sada pogođeni. Kako se ti ljudi mogu nositi s tim?
Oni koji se služe s Internetom u boljem su položaju od drugih. No to je drugačije kod vrlo starih ljudi, ali postoje i prilike za njih. Primjerice, mlađi mogu dati svoj broj nekoj radijskoj postaji i ponuditi se za razgovor sa starijim osobama. No, isto tako, mnogi u dobi od 80 godina mogu biti sami i ne izlaze često jer su na to već navikli za razliku od mlađih ljudi.

Što možemo učiniti ako me, usprkos svim ovim savjetima, preplavi strah i panika od samog života?
Važno je razlikovati difuzni strah i stvarnu paniku. Često se bojimo bez da znamo čega se zapravo bojimo. Kada se ljude pita što ih točno plaši u tome što su sami, mnogi zapravo nemaju odgovor. U trenutku kada razmislimo o tome, često shvaćamo da puno toga čega se bojimo uopće nije stvarno.
Drugačije je kada netko stvarno paničari kod kuće sa simptomima poput gubljenja daha, stezanja u prsima ili drugih simptoma. Tada se moram trgnuti i prekinuti svoju usamljenost – i ako je moguće, uzeti telefon te zvati pomoć. I koncentrirajte se na disanje tako da prisilno duboko dišete. Naravno da panika neće nestati za pet minuta, ali pomaže dok vam netko ne pomogne razgovorom ublažiti simptome.

Istovremeno, važno je shvatiti da li vam je potrebna stručna pomoć – i prihvatiti je. Također možete potražiti online coaching-ponude koje mogu pomoći da se bolje nosite sa situacijom. Takve su internetske mogućnosti dobro rješenje sve dok zapravo nismo mentalno bolesni.

Ima li išta pozitivnog u situaciji kada smo sami?
Prvo je solidarnost. Osjećamo to prema načinu na koji se ljudi odnose jedni prema drugima. I vjerujemo da će se nakon što smo prebrodili krizu puno toga promijeniti. To je ujedno i prilika da usporimo našu svakodnevicu koja je bila prepuna obaveza i stresa.

A, drugo je obitelji. Roditelji bi trebali prihvatiti da njihova djeca u sljedeća dva, tri tjedna možda neće dobro prihvatiti školske obaveze te će biti spora i lijena. Ali, ni djeci nije lako, jer pate od toga što ne vide svoje prijatelje. Pomaže ako roditelji dozvole svojoj djeci duže telefonske razgovore s prijateljima ili igranje kompjuterskih igara. Trenutno stanje je izazov za sve nas.
I najvažnije u obitelji je pokušati razumjeti drugoga i dati mu prostora da se povuče u ‘svoj svijet’.

Izvor: Focus/ D.R.
Foto: Instagram